Tjelesno orjentirana integrativna psihoterapija

Naša su tijela čudesna i nevjerojatna i izvor su mnogih užitaka, ali isto tako ona su spremište i svih naših neprorađenih emocija, nedovršenih i neizraženih impulsa koje smo u bilo kojem trenutku života doživjeli. Sve ono što ne nekoj razini ne možemo probaviti, sve ono što potiskujemo, sve što nam je prebolno svjesno osjetiti, tijelo će preuzeti na sebe. To je proces koji se događa od najranije dobi, od začeća do dana kada čitate ovaj tekst. Tijelo je fizička manifestacija svega onoga što je u nama, svih naših iskustava, dobrih i loših.

Kakve veze ima tijelo s psihoterpijom?

Naše tijelo priča priču o nama, htjeli mi to ili ne. Sigurno ste čuli izreku: “Tijelo ne laže”. Jedini je problem što nam je ponekad zaista teško vidjeti istinu, ona je skrivena od nas samih, negdje iza zastora svijesti. 

Kao društvo smo se jako oslonili na naš um, naš mozak, racionalni i analitički, mentalni dio nas. A taj dio nas ima vrlo vješte mehanizme kojima nas brani od nas samih. Od naših loših, traumatskih, neželjenih iskustava, od onih dijelova nas koji nisu društveno prihvatljivi, koji su prestrašeni ili ranjivi. Taj dio nas oblikuje naša uvjerenja, naše ideje o svijetu, o odnosima i o nama samima. Oblikuje ih na način da nam s njima bude lakše živjeti. Na tom dijelu nas možemo biti zahvalni, jer smo zahvaljujući njemu ipak uspjeli preživjeti sva naša teška životna iskustva. 

U terapiji, međutim, često otkrijemo da su sve te stvari s kojima smo toliko poistovjećeni samo to – ideje, uvjerenja, konstrukcije. Kroz mentalni aspekt nas samih, promišljanjem i analizom, možemo samo dio sebe upoznati. One dijelove nas koje um često vješto skriva od nas, pronaći ćemo u tijelu. Zato je u terapiji važno “izaći iz glave” i početi slušati priču svoga tijela. Tu ćemo doći do stvarne istine, susresti se sa stvarnim sobom i početi oslobađati se zastarjelih obrazaca ponašanja, onoga što nam više ne služi.

Naša je psiha inteligentan mehanizam koji sve radi da nas zaštiti od prevelike boli i emocija koje ne možemo podnijeti. No, ono što nam je nekad pomagalo i pružilo nam zaštitu da preživimo, u nekom drugom trenutku života nas koči i sputava u našem daljnjem razvoju i doživljaju punine života.

Čak i kad si na mentalnoj razini možemo objasniti sve što nam se događa i vidjeti uzroke i posljedice naših postupaka, što je jednako važan aspekt terapijskog procesa, često to nije dovoljno da bi se dogodila stvarna i trajna promjena. Tjelesno iskustvo nas dovodi u stvarniji kontakt sa sobom i uz pomoć prisutnog i nježnog vodstva terapeuta, pomaže da se u svojoj koži počnemo osjećati sigurno, autentično, svoje. Uz podršku terapeuta, usuđujemo se izraziti sve svoje emocije, doista ih proživjeti i tako osloboditi nakupljeni emotivni naboj iz cijelog našeg sistema. 

Kad naša iskustva u terapiji postanu stvarna i opipljiva, kad prestanu biti ideje u našoj glavi i pretoče se u naša tijela, tada počinjemo doista vjerovati da postoje druge i drugačije stvarnosti koje su nam dostupne. Kroz iskustva koja dobijamo u terapiji stvaramo bazu za nova iskustva u životu. Na taj način, malo po malo, naš život dobija nove obrise i smisao.

Iako ljudi iz različitih razloga pristupaju terapiji, zapravo je cilj uvijek isti: živjeti u skladu i miru sa sobom, pronaći načine i steći kapacitet da se uspješno nosimo sa životnim izazovima. Cilj terapije nije da izazovi nestanu, jer to je nemoguće. Oni su sastavni dio svakog života. Ali moguće je živjeti ispunjen, smislen život, život ispunjen užitkom, ljubavlju, radošću te kvalitetnim i ispunjavajućim odnosima.