Spoj terapije i tanga

Zašto su tjelesno-orijentirana terapija i argentinski tango savršen spoj?

Tango je prije svega ples, i kao takav tjera nas da se bavimo tijelom i nastanimo naša tijela sviješću što je više moguće. Što ga duže vježbamo, to smo svjesniji mikro promjena u našim tijelima, senzacija koje nismo znali da postoje, pokreta koje nismo znali da možemo izvesti. Ali, sve to možemo reći i za druge plesove ili sportove. Ono što razlikuje tango od svega drugog je prisutnost drugog tijela, našeg plesnog partnera, s kojim ulazimo u vrlo blizak fizički kontakt. Već sama ta činjenica kod mnogih ljudi izaziva reakciju. Nekome je to privlačno, nekome je vrlo odbojno, neki se toga boje, dok je drugima izazov s kojim se žele uhvatiti u koštac. Mi tango doživljavamo kao jedan intiman razgovor. Plesni razgovor koji nadilazi domenu jezika i verbalnog, a uranja u prostor nesvjesnog i neverbalnog. Ako smo dovoljno pažljivi i naučimo slušati, tijela u ovakvim malim razgovorima, otkrivaju nam puno o drugoj osobi, a najviše o nama samima.

Mi ljudi bića smo kojima je odnos i kontakt nužan za preživljavanje. Sve o sebi naučili smo u odnosu, najčešće s roditeljima i najbližim skrbnicima. Beba bez fizičkog kontakta doslovno ne može preživjeti, jeste li to znali? Kroz odnos s drugima gradimo sliku o sebi, a tango je upravo to – odnos. Odnos dvoje ljudi koji pokušavaju naći zajednički jezik i otplesati zajednički ples. Onako kako se u životu povezujemo s bliskim ljudima, tako ćemo se i u tangu povezivati s našim partnerima.

Na primjer, netko tko ima strah od intimnosti i bliskosti, u tangu će vjerojatno bježati iz kontakta, a za partnera će biti osjećaj kao da osoba stalno nestaje, želi se odvojiti, bit će u zagrljaju gotovo nevidljiva. U takvim situacijama bit će teško uspostaviti komunikaciju i održavati plesni razgovor. Malo po malo, s vremenom, osoba će se opuštati u kontaktu, i njeno tijelo će se početi osjećati ugodno. Strah će pomalo nestajati, a razvijat će se veći kapacitet za bliskost s drugim ljudima. To se može manifestirati u životu kroz razvoj dubljih prijateljstava, uspostavljanje zdravijih partnerskih odnosa i slično.

Tango djeluje terapijski već i sam po sebi, no kad klasičnom učenju koraka dodamo još jednu razinu dubljeg osvještavanja procesa koji se u nama događaju kreirajući mini odnose s našim tango partnerima, dobit ćemo puno više uvida u sebe. Jedino kad smo svjesni samih sebe i onoga što nam se događa, možemo znati gdje i kako da tražimo način da riješimo problem. No, za to tango sam po sebi nije dovoljan, već je on kao ogledalo koje koristimo da znamo kojim putem treba ići. Kombinacija terapijskih metoda sa procesom učenja samog plesa može u kratkom vremenu donijeti vrlo velike i važne promjene za osobu. Zato su tango i terapija “match made in heaven”.