Četiri je broj koji ima strašno jaku simboliku i snagu. Četiri su strane svijeta, četiri elementa, četiri godišnja doba, četiri aspekta ljudskog bića, četiri arhetipa… nastavite niz. Nije neobično da i u tangu razmišljamo o četiri aspekta koja su jednako važna i koji zajedno, kao cjelina, čine dobar tango. Na neke od njih stavljamo više pažnje, na druge manje, ovisno o fazama koje se u našem tangu izmjenjuju.
Ta četiri stupa su: figure, tehnika, konekcija, muzikalnost. Pa krenimo redom.
Figure.
Tango figure su ono s čim se prvo susrećemo kad krenemo plesati. Od nečega moramo početi. Da bi uopće pojmili tango, da bi uopće nešto o njemu počeli saznavati, krećemo od figura. Figure su mentalni aspekt tanga. Učimo neke zakonitosti ovog plesa, specifičan raspored koraka, učimo pravila i principe, osnovne premise plesa…Na taj način osvještavamo njegovu različitost od drugih plesova i smještamo ga negdje u mapu naših vještina. Jako se često dogodi da figure preuzmu čitav tango. Postaju najvažnije i jedino mjerilo za to koliko je tko dobar plesač/ica. Kao da je poznavanje velikog broja koraka i figura garancija za dobar tango. Taj je aspekt najčešće motiviran vanjskim pogledom, odnosno – što će drugi misliti kad vidi koliko toga znam ili ne znam plesati. Srećom, dobar tango stvarno ne ovisi o tome koliko smo figura izveli na plesnom podiju.
Tehnika.
Da bismo figure izvodili s lakoćom, da bismo u njima uživali, da bi mogli improvizirati i biti slobodni u svom izričaju, moramo ovladati tehnikom. Tehnika je tjelesni aspekt plesa. Želimo upoznati naša tijela i njegove načine gibanja kako bismo mogli znati kako ćemo pojedine dijelove tijela kontrolirati, a druge opustiti. Osim toga, tehnikom treniramo svoje mišiće i stvaramo tjelesnu memoriju, kako bi zapravo sve što kasnije radimo, imalo jednaku kvalitetu i dubinu.
Vježbanje tehnike često je najdosadniji dio učenja. Ako niste doista zainteresirani za svoja tijela, za njegove mogućnosti ili nemogućnosti, ali i za njegovu elastičnost tj. mogućnost da ga se oblikuje i trenira, ako vas ta činjenica doista ne fascinira, dobra je šansa da će vam satovi tehnike biti suhoparni i nemili. Ipak, bez ovog aspekta, naše uživanje u tangu bit će prilično ograničeno.
Konekcija/Kontakt.
Ono što čini tango stvarno posebnim je zagrljaj. Dok plešemo tango, plešemo u zagrljaju, a dva tijela postaju jedno. Osjećaj da se možemo stopiti s nekom osobom dok se skupa skladno krećemo, stvara doista poseban osjećaj pripadnosti i razumijevanja, osjećaj da nešto međusobno možemo podijeliti. I taj dio sebe koji dijelimo s našim partnerima, izlazi iz najdublje dubine našeg bića, otkriva o nama sve ono što jesmo. Zagrljaj je mjesto u kojem se predajemo jedno drugom, s povjerenjem i poštovanjem.
Ostvarivanje kontakta u plesu čini emotivni aspekt tanga. Intenzitet zagrljaja može oživjeti sva naša osjetila, može pokrenuti lavinu emocija, može probiti naše zamišljene granice i donjeti boje u naš život.
Raditi na ovom aspketu nije ni malo lagano, jer ćemo se u procesu susresti sa sobom, ali razmislite samo koliko toga propuštamo ako izrežemo emotivni dio nas i ostavimo ga po strani? Plesati tango bez emocija je kao živjeti život bez emocija. Prazno i dosadno i nimalo ljudski.
Muzikalnost.
I za kraj, kraljica ovog četverca, njezino visočanstvo Muzikalnost. Glazba je ono što pokreće ples. Da nema glazbe, tko bi se ikad sjetio plesa?! Muzikalnost je često jako zanemareni dio plesa, sve dok jednom ne otkrijemo kako, bez te glazbe, ništa drugo nema smisla. Ni koraci, ni tehnika ni partner i konekcija. Ona je ono što čini okvir veći od nas samih, ona je ono što diktira pokret, ono što zajedno slijedimo. Glazba je apstraktna i teško ju je objasniti, ali svi ju osjećamo, svi reagiramo na nju. Zamislite koji bi horor bio svijet bez te predivne umjetnosti.
U tangu, muzikalnost, usudila bih se reći, ima prednost nad svim ovim ranije. Ako smo kao par uronjeni u taj zajednički medij, glazbu koja svira, ako ga oboje registriramo i dozvolimo si biti vođeni njime, onda i sve druge stvari lakše padaju na svoje mjesto. Iz povezanosti s glazbom naći ćemo put za povezanost jedno s drugim, naći ćemo odgovarajuće korake, a tijelo će naći način da ih izvede.
Muzikalnost je duhovni aspekt tanga. Univerzalni, apstraktni princip kojeg je teško objasniti, ali nas inspiria, vodi, podržava. Otvara nas nekim drugim dimenzijama nas samih, nečemu intuitivnom i kreativnom u nama. Ono što primjećujem, bez iznimke, je sljedeće: bivanje s glazbom i u glazbi donosi radost. Bez obzira na sve ostale elemente.
Kad sve ove strane tanga izbalansiramo i svakom od ovih aspekata damo određenu pažnju, dogodi se neka magija. Tango magija. 🙂
