U doba ove izolacije u kojoj eto samo nekako plutamo, iščekujući bolje sutra, nadajući se da će ovo završiti ipak prije nego kasnije, izronila su mnoga pitanja, mnoge sumnje, mnoge istine. Neću sad o svima njima, bilo bi stvarno previše.
Prvih dana bilo je nemoguće prihvatiti novonastalu situaciju, i u tim vremenima, što mi se sad već čini davno, prije čak 5 dugih tjedana, tango je bio brzi fix, mjesto odljepljivanja od stvarnosti i uranjanje u bestežinsko “sad mi je dobro” stanje. To “sad mi je dobro” bilo je potaknuto beskrajnim pregledavanjem tango videa na YouTubu, prisjećanjem na najljepše tande koje su mi se ikad desile, i prizivanjem tog osjećaja nazad u tijelo, tog osjećaja da me netko grli, svijet je u redu i život je siguran, a mi imamo taj tango i imamo jedno drugo. Dobro je, sve će biti dobro.
Nakon nekog vremena, to više nije bilo dovoljno. Nije se više imalo što zamišljati, tijelo je trebalo podsjetnik na ono čega se donedavno jasno sjećalo a sada je postajalo sve dalja i tiša jeka, videi su iz mjesta inspiracije postali mjesto iritacije. Dokle ovako?!
Nemogućnost stvarnog kontakta me izluđivala. Razmišljala sam kako nas je izolacija prisilila da do kraja odemo u virtualni svijet u kojem ionako već previše živimo, i jesmo li, evo, konačno “pobijedili”? Uspjelo nam je da sami sebe eliminiramo iz života, spojeni na ekran kao na infuziju o kojoj nam život ovisi. Mislim, znam ja da ljudi vole ponekad raditi nešto sa tijelom, ali činjenica je da je većina ljudi koje poznajem barem osam sati dnevno prilijepljena za ekran, a nakon toga još nekoliko sati za drugi ekran. A sad su odjednom i sve slobodne aktivnosti postale virtualne i svi mogući sadržaji prešli su iz stvarnog svijeta na ekran. Iako me to na početku ljutilo, nije bilo puno koristi od te moje ljutnje, pa uz prihvaćanje situacije i konačno “da” svemu što je sad, jedinom što uopće imamo, počeli smo i mi podučvati online.
I funkcionira, donekle. Dobro je stati pred ljude, pa makar i pred ljude na ekranu, i uskočiti u more onog poznatog, koje te okupa i nahrani, osvježi, koje izliječi svaki mamurluk,  koje te odsječe od misli i natjera da plivaš, da se krećeš, da osjećaš, da dišeš. Tako se iz učmalog, “čekam da prođe” safe moda, ipak rodi neka nova kreativa, neki novi uzlet, neki “kako da ipak živim s ovim što jest.”
Ali, dodir, dodir je nestao. Ono najvažnije o tangu, u tangu, dodir. Možda ste zadnjih dana dirali svoje najbliže, ali sjećate li se momenta kad vas dodirne netko nepoznat? Netko tko vas inače ne dodiruje? Kakav je osjećaj? Sigurno da u tome postoji neka nelagoda, nije baš da dozvaljavamo svakoj šuši da nas dira, ali kad postoji jasan okvir i jasan kontekst, jasna granica kako i koliko se dodirujemo, i sami odabiremo s kim, onda nelagoda polako ustupi mjesto uzbuđenju, i, zapravo, na nekoj nesvjesnoj razini,  osjećaju da smo podržani, da smo sigurni, da smo dobrodošli.

Zašto je baš dodir u tangu najvažniji? Tango nas, kao i mnoge druge sportske aktivnosti, vraća u tijelo, uprisutnjuje, traži vrlo fine nijanse tjelesne svjesnosti, koju je nemoguće postići bez fokusa i koncentracije, ali za razliku od ostalih stvari, sportova, plesova, gdje stvari radimo sami, ili barem na pristojnoj udaljenosti jedni od drugih, u tangu plešemo s partnerom koji je doslovno – priljepljen za naše tijelo. Zajedno činimo, da, jedno tijelo. Možete li zamisliti jedno tijelo u kojem su zapravo dvije glave, četiri noge, četiri ruke, koje zajedno čine jednu smislenu cjelinu? Koliko nas tako blizak dodir s drugim tijelom osvještava u onome gdje smo sami i kako je zapravo bivati u vlastitom tijelu? Drugo tijelo koje nas dodiruje je ogledalo, vrlo nas brzo stavi na mjesto, pokazuje sve točke u kojima smo slabi, gdje pucamo po šavovima možda već godinama, ali isto tako pokazuje nam koja su mjesta užitka, gdje smo potpuno svoji, gdje smo snažni, gdje možemo držati i izdržati, gdje se možemo prepustiti i omekšati. Koža, naš najveći organ, prenosi toliko senzacija, toliko informacija u milisekundi u kojoj se dodir desi. To je nešto što uopće ne možemo racionalno percipirati, ali možemo osjetiti. I osjećamo.

Svaki put kad vam netko pruži ruku, svaki put kad nekoga zagrlite, svaki put kad vam netko stavi ruku na leđa. Kad se na nekoga naslonite. Kako se osjećate kad se nekome toliko približite da vam se obrazi dotaknu, što je obično rezervirano za nekoga s kim smo najintimniji? Kako se osjećate kad osjetite nečije srca kako kuca pored vašeg? I kako biste se osjećali da se ovo sve desi istovremeno? S nekim koga ne poznajete baš najbolje. Ili uopće.

Ovo traži nevjerojatnu hrabrost, otvorenost. Senzibilizira nas na našu vlastitu ranjivost, ali i ranjivost osobe preko puta. Da, mi smo miks svega ovoga. U nama počivaju i hrabrost i ranjivost. I svi drugi su taj isti miks.

Brojne studije su sad već dokazale da je dodir nužan, esencijalan, za naš zdrav razvoj, od dana kad smo rođeni, ali i kasnije. Ugodan dodir umiruje naš živčani sustav, daje signal našem tijelu da smo sigurni. Tako stvaramo povjerenje jedni prema drugima, ali i razvijamo suosjećanje jedni spram drugih. Ništa ne umiruje tako dobro kao dugi zagrljaj. Znate već da se u tangu okvir u kojem plešemo zove zagrljaj? Samo kažem. 🙂
Taj zagrljaj, jednom kad ga prihvatiš, kad ga zavoliš, i ono najgore, kad se na njega navikeš, postane važniji od mnogo toga drugoga. Zagrljaji, falite.
I da se vratim na pitanje, zašto je dodir u tangu najvažniji – jer prije ikakvog koraka, prije bilo kakvog plesa, ulazimo u zagrljaj. Zapravo, kažu da je to već početak plesa.
Ali, isto tako, najbolji plesovi događaju se tada kad se koraka ni ne sjećamo, znamo samo kako smo se u tom zagrljaju osjećali. Tada znamo da smo stvarno, stvarno, suštinski, podijelili dio sebe, i da nam je netko darovao dio sebe. A to je nešto što se dugo pamti.
I tako, radni naslov ovog teksta je bio “za čime žudim kad žudim za tangom” i u ideji je imao neki drugi smjer, ili podsmjer. Ne znam, u ovoj šumi misli koje nahrupe kad počnem misliti o tangu, teško je predvidjeti koji put će se otvorit, koja stazica će dovesti do neke sunčane livade. Možda je ovo moja cvjetna livada u ovom trenutku. Možda je od svih stvari za kojima žudim, zapravo mogućnost da zagrlim i da me se zagrli, jedno sto puta dnevno, s različitim ljudima, jedna od najvažnijih. Pitam se kako bi bilo da me ima tko grliti ovih dana, ali to je već pitanje za neku drugu priču.
*tekst je pisan za vrijeme prvog COVID19 lockdowna 2019. godine