Da, ja sam žena i pišem o tome što znači i kako je to biti leader.
Razmišljam o tome već dugo, budući da se u svom profesionalnom radu vjerojatno najviše bavim leaderima, njihovim potrebama, njihovim napretkom, njihovim borbama i nesigurnostima. Iako je moje vlastito iskustvo tanga vezano uz skroz suprotnu ulogu, većinom radim s muškarcima.
Budući da su leaderska i followerska uloga neodvojive (jer tango nije jedan plus jedan jednako dva, nego jedan plus jedan jednako jedan) i u paru stvaramo mikrokozmos u kojem više nema ja-ti odvojenosti, shvatila sam u jednom trenutku da, bez obzira na to što kao follower znam točno što mi od leadera treba, ne mogu biti kvalitetna učiteljica tanga ako ne iskusim i ono što se zbiva s druge strane zagrljaja. Pod iskusiti mislim imati vlastito tjelesno iskustvo vođenja, ne samo mentalno razumijevanje koraka. Osjetiti cijeli taj proces sa svim usponima i padovima, izložiti se dugotrajnom i iscrpnom izučavanju i utjelovljavanju te uloge za koju sam, priznajem, u ranim fazama svog tanga, ionako mislila da mi bolje pristaje. (To se, naravno, ispostavilo kao potpuna neistina, ali o tome drugom prilikom.:)) Tako je i bilo, desilo se prirodno i organski, i dalo mi je puno zanimljivih uvida.
Da se vratim na prvu misao, biti tango leader. Jebeno težak zadatak. Milijun je faktora koje treba iskoordinirati. Svoje gibanje, njeno gibanje, smjerovi, ronda, muzikalnost, figure, zagrljaj…otprilike ti glava eksplodira, čak i ako si žena i multitasking ti je svakodnevna rutina. Ali zapravo, to sve nekako i ide, ako si uporan i imaš mrvicu strpljanja. Muškarci se često sakriju iza tih “moranja”, pravila, strukture. Kreativnost i emocija koje dođu kasnije (za razliku od nas žena kojima je to sveti gral tanga od prvog koraka) za njih su u tim početnim fazama miljama daleko. I to je ok, tako je uvijek i bilo, to je naša evolucijska priroda. 🙂
Uz milijun pokušaja i pogrešaka, sve se da naučiti. Tipično muški, taj tango u koji su se iz x razloga upleli, još je neosvojen teritorij, i ako ga kao takvog promatramo, samo je pitanje vremena kad će ga osvojiti. Nije čudno da u tangu ima puno inženjera, IT-evaca, ali i psihologa. Cijela ta zafrknuta kombinatorika i jednadžba često muškarcima baš i daje određeni drive da osvoje i ovaj teritorij. Da, treba strpljenja, truda, i vjere da ćeš jednog dana biti ok, da ćeš prestati misliti i početi plesati. Da ćeš prestati kombinirati u glavi, a početi se osjećati slobodno i moćno jer kontroliraš taj potpuni kaos koji se pred tobom zbiva. Jer, čemu inače sve to, sva ta muka.
Cijela ova priča o postajanju dobrim leaderom, u tangu, a vjerojatno i bilo čemu drugome, malo je kao ona priča o Odiseju i njegovom postajanju herojem. Odnosno, kao i svaka druga priča o heroju. Znate ono, čovjek se nađe pred izazovom, krene u avanturu, po putu nailazi na razne prepreke i iskušenja. Teško mu je, ali uspjeva. Nakon toga se vraća natrag u svoj svijet iz kojeg je i krenuo, ali ovaj puta on je drugačiji, transformiran, donosi sa sobom mudrost i iskustvo koje integrira u svoj novi život. E, pa točno je tako i kad jedan muškarac krene plesati tango. Ponekad mislim da vam za to treba uručiti neki orden, stvarno.
Plesanje NIJE kalkuliranje što rade noge, što radi tijelo, gdje mi je partnerica i gdje su drugi ljudi u rondi, koja je ovo muzika i kakav mi osjećaj stvara, i sve to simultano dok smišljam što je sljedeće što ću napraviti, jer već mi je muka od desetog ocho cortada koji sam napravila u zadnjih 3 minute. Plesanje, oh plesanje, ta divna radnja nama ljudima urođena… Znate ono kad se stvari događaju same od sebe, kao kad smo nekoć u klubu plesali (davno prije, kad smo bili mladi i prije nego smo otkrili tango ;)) bez razmišljanja, kad smo puštali da nas noge nose, a tijelo se talasa i nije nas bilo briga kako to izgleda jer je osjećaj da je skladno i sve ima smisla. Eh da, plesanje. Upravo tako, bezglavo i samouvjereno, mogla sam plesati kao leader tek negdje nakon dvije i pol godine leaderskog iskustva. Dvije i pol godine! A već sam iskusna plesačica, razumijem materiju jako dobro, poznajem tijelo i dobro ga kontroliram. Sve to skupa daje samo jedan zaključak: nema tu prečaca – samo kilometri se računaju. Sve dođe na svoje, s puno iskustva i nešto vremena.
Što uopće znači biti dobar leader?
Kad razmislim, nekoliko je kategorija koje se računaju. Pa krenimo redom.
Prva je, odnos sa sobom, to jest, baratanje svojim tijelom. U toj kategoriji dobar leader je onaj koji ima donekle razvijenu svijest o tome gdje mu je ruka, a gdje noga i može se pokrenuti u željenom smjeru, može iskoordnirati vlastite pokrete i sa sigurnošću ih izvesti. Pokreti ne moraju biti savršeni, ali moraju biti jasni.
Druga kategorija, odnos s glazbom. Sva fina mehanika i dobro razrađena vještina gibanja pada u vodu ako leader ne čuje glazbu, ne pokreće ga glazba, nego samo nabraja neke korake i sekvence. Pokret nema smisla ako nije na neki način povezan s glazbom. Na bilo koji način. Ne moramo oboje u paru imati isti osjećaj za glazbu, ali moramo odati priznanje tom zajedničkom mediju kroz koji se gibamo. Uostalom, ples je i nastao u relaciji s glazbom, ne sam od sebe. Plesanje van glazbe je kao da živimo bez ljubavi, ili prijateljstava. Ono, može se, ali čemu?
Treća kategorija, odnos s partnericom. Dobar je leader u tom smislu onaj koji se zna prilagoditi partnerici, baš kao i ona njemu, koji partnericu doživljava kao sugovornika u plesu, a ne krpu koju vuče za sobom i vrti oko sebe, koji osjeća ograničenja tijela s kojim stoji u zagrljaju, koji pruža sigurnost i grli tako da znaš da se možeš opustiti i da će sve biti u redu.
I to nije sve, ima još. Četvrta kategorija: odnos prema drugim plesačima u rondi. Za leadera koji se sudara s ostalima, odnosno koji nema razvijen osjećaj za svoje mjesto unutar ronde, koji se ne zna kretati skladno s ostalima nego se stalno zalijeće u druge plesače, ne može procijeniti koliko duge noge ima njegova partnerica pa se s njom zalijeće u druge ljude (lupanje boleosa u gužvovitoj rondi npr.) uf, za njega ne bismo rekli da je dobar leader ni da ima bogovski zagrljaj i savršeno izvodi figure. Takozvani floorcraft je jedna možda premalo cijenjena vještina.
Nakon ove podrobne argumentacije, neki leaderi su možda kimnuli glavama, a neki početnici su vjerojatno lijepo zahvalili i meni i tangu i cijeloj ovoj drami. I misle si: “Ma ok je, ne moram ja biti neki heroj, mogu živjeti i bez toga.”
Ali bez brige, ipak su stvari jednostavnije nego što izgledaju, kao i u svemu.
Od svih ovih kategorija, potreban je minimum. Jednostavno je. Smanji broj figura, radi one u koje si siguran. Uspori. Ponovi ih tisuću puta, ma i tisuću jednom, nitko neće primjetiti. S vremena na vrijeme, kad ti one postanu peace of cake, nađi vremena da promješaš karte, smisliš neke nove kombinacije. Ali ono, polako. Tango je proces, nikud nam se ne žuri. Uživaj u svakom koraku, okusi ga sa svih strana, kao najfinije vino u kojem prepoznaješ različite mirise i nijanse.
Svoje najosnovije figure pleši kroz glazbu koju čuješ. Prije prvog koraka koji napraviš, poveži se s tom glazbom. Osjeti ju kroz svoje tijelo, kroz svoju kralježnicu i noge i ruke kojima grliš. Osjeti atmosferu koju stvara, slušaj sve instrumente koji se izmjenjuju. Tu se nalazi čitav jedan svemir.
Zagrli svoju partnericu kao da ti je to zadnje. Ona ti se prepušta, ona ti se predaje, stavlja sve u tvoje ruke, i vjeruje da je u tvojim rukama sigurna. Vjeruje i ne postavlja pitanja. Budi čovjek preko puta žene. Ne glumi neke uloge, ne umanjuj se i ne uvećavaj, samo budi. S onim što imaš, s onim što već znaš. Udahni i izdahni.
Niste sami na svijetu, izvan vašeg mikrokozmosa, postoje i drugi slični takvi. Dovoljno je imati tu ideju negdje na pameti u trenu kad ulaziš u rondu. Univerzalni sklad i putanje koje se presjecaju, ali planeti se ne sudaraju – e to je dobra ronda 🙂
Biti dobar leader jedna je divna vještina, primjenjiva na daleko više područja od samog tanga. Komunciraj jasno, dozvoli dvosmjernu komunikaciju, osjeti svog sugovornika, pokaži primjerom, stvori atmosferu povjerenja i sigurnosti, preuzmi odgovornost, budi autentičan i iskren. I strastven! Da, ovo zvuči kao iz udžbenika za neke bussines menadžere. (Proguglajte slobodno, istina živa, nisam ništa izmislila.;)) Takve leadere stvarno volimo. Mi, žene, followeri.
A ženama, followerima, mala, skromna napomena i dobronamjerni savijet. Pobrinite se za sebe, (meaning, plešite svoj tango) ali i dajte im vremena, zalijevajte ih strpljenjem i nježnošću, ne preuzimajte njihovu ulogu pokušavajući “pomoći”, uronite u ono što imate, prihvatite sve što je pred vama, bez opiranja, i mogle biste se začuditi kakva se čuda ponekad dese.
